Bebe i rutina ili kako nam je internet promenio roditeljstvo

kako nam je internet promenio roditeljstvoSvi pričaju kako je vrlo važno da se beba uvede u rutinu čim se rodi, odmah po povratku iz porodilišta. Svi pričaju kako će to pomoći da beba nauči da spava celu noć. Svi kažu da je važno gde beba jede, kada jede, kada spava i koliko, kako bi se lepo razvijala, bila odmorna i zadovoljna. Svi kažu da je bitno da svakodnevno provodi mnogo vremena napolju, a i mnogo vremena u “slobodnom kretanju”, na površini gde može da se razmaše. A mnogi bi se složili da je to, ako ne neizvodljivo, onda bar vrlo teško.

Bebe su različite. Neke spavaju celu noć od kad se rode, a neke se bude noću do treće godine. Neke jedu kao male mećave, a neke ne žele ni da zinu. Neke žvaću komadiće hrane sa 6 meseci, a druge pljuju ako im nije sve blendirano i proceđeno.

Ja imam jednog malog drekavca koji jede sve što se pred njega stavi i koji je od svog četvrtog meseca pokušavao da otme mami i tati sendviče iz ruke. Ovaj drekavac je takođe odlučio sa svojih 7 meseci da je vreme da počne da stoji, a sa nepunih 8 da se šeta levo desno uz nameštaj. Osim toga, ili možda usled toga, neće da spava.

Uspostavljali smo rutinu od početka. Kupanje, masaža, oblačenje, podoj. Imala sam sreće da sam od početka imala sasvim dovoljno mleka, pa je beban napredovao po 1.3kg za prva dva meseca. U retkim slučajevima kada je ostajao budan nakon podoja, spuštanje u krevetac i pevanje. Ponekad čitanje priče. Kad je podoj prestao da ga uspavljuje, spuštanje u krevetac i čitanje ili pevanje dok ne zaspi. I uvek u isto vreme.

Sve je funkcionisalo prilično dobro dokle god sam ja bila upoznata i pomirena sa tim da ću ustajati na svaka 2,5-3 sata za novi podoj. Međutim, u nekom trenutku je produžio spavanje, pa sam noću imala i do 5 sati u cugu ponekad. Ali je onda počeo opet da se budi. Neki su tvdili da je to samo faza, da će ga proći. Doktorka je predložila da počnem sa dohranom jer mu možda moje mleko nije dovoljno (tako smo uveli još jedan element u našu večernju rutinu – večeru pre kupanja). Ipak, ništa što smo od tada uradili nije pomoglo da se beba vrati onom mitskom prespavavanju noći.

Problem je što uvek imate neko opravdanje. Te sad smo bili na putu, pa mu je sve novo. Te sad ga muče zubići. Te bio je bolestan, uho, grlo, nos…

A kad počnete da čitate savete, osim onog čuvenog “pustite ga da se isplače” nisam naišla ni na jedan više konstruktivan savet. A još uvek se nisam odlučila na taj korak. Mnogi stručnjaci ne preporučuju metodu puštanja bebe da plače: kažu da im to šteti samopouzdanju. Postoje i mnoge varijacije na tu temu: odmicanje stolice na kojoj sedite pored kreveca, postepeno udaljavanje, metod dizanja iz kreveca kad god zaplače i spuštanja nazad, metod ljubljenja ili maženja u određenim intervalima (što bi trebalo da umiri vrišteću bebu, ha-ha), ali mi se ni jedan metod ne dopada. Izgleda da ćemo ipak na kraju morati da sprovedemo nešto od ovoga.

Danas smo pokušavali da definišemo šta je sve problem i ustanovili smo da ih zapravo imamo tri:

  • nepostojanje rutine spavanja u toku dana
  • jako dugo vreme uspavljivanja
  • buđenje po nekoliko puta u toku noći

Ja sam ubeđena, a pisaću vam za par nedelja da li je to imalo efekta ili ne, da će se drugi i treći problem rešiti samo ako mu nađemo odgovarajuća vremena za spavanje u toku dana. Od sestre sam dobila savet za spavanje na svaka dva sata. To je u redu – preko dana za čas zaspi, ali noć nam je prošla pakleno. Valjda je bio odmoran. Onda smo našli drugi savet: 2-3-4. Ovo je metoda po kojoj nakon prvog buđenja bebu stavljate da spava posle 2 sata, pa sledeći put za tri, i nakon toga je za 4 sata noćno spavanje. Funkcionisalo bi kako treba kad se beban ne bi budio u 6 ujutru i spavao po 40 minuta svaki put. Onda ne vredi.

Svaka rutina, svaki metod koji primenjujete, mora da se održava dosledno par nedelja da bi se bilo kakav efekat primetio. Ako niste dosledni, produžavate vreme za koje beba nauči to što je učite. A toliko različitih ideja šta treba raditi. Milina.

Moj je zaključak da je internet koliko dobar, toliko i loš. Dobar, jer mladim mamama omogućava da čuju iskustva drugih majki, pročitaju savete stručnjaka i samozvanih stručnjaka, potraže konkretan problem koji imaju i nekad nađu rešenje. Loš jer… da nemam izbor, ne bih imala dileme. Ne bih se mislila da li je nešto za moju bebu dobro ili loše, da li ću joj naškoditi ili joj pomoći. Imala bih samo savete bliske rodbine i prijatelja. Ako niko od njih ne bi imao problem kao naš, improvizovali bismo, ali bismo se više posvetili posmatranju problema i smišljanju rešenja a manje traženju gotovih metoda, koje možda na vaše dete nisu primenljive..

A sada… rutina. Vreme je za večeru.
Pozdrav, Lana

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *