Džentlmeni – vrsta u izumiranju

BontonProšle sedmice je trebalo da provedem dva sata brojeći do osam u ritmu latino muzike. Drugim rečima, trebalo je da idem na salsu. Na moju veliku sreću, planovi su se pokvarili, tako da nikada neću morati da strahujem da će jednog dana u društvu priča početi sa: „Je l’ se sećaš onda kada ti se čitav klub smejao kako igraš salsu?“ Ono što ipak nije dobro je što ću u jednom trenutku morati da objasnim zašto je nisam gazio po prstima, a to bi dovelo do toga da ispričam priču kako sam kao desetogodišnjak išao u plesnu školu.

Tada mi je to delovalo kao najstrašnija stvar na svetu. Ikada. Strašnije i od gledanja Lion king-a po drugi put. Ali danas, petnaest godina kasnije, sve to mi deluje sasvim neophodno.

Polazak u plesnu školu je bio mamina ideja. Blizu je, na nekih pedeset metara od kuće, a nije se poklapalo ni sa terminima treninga. Svakako, neće ti škoditi. To su bili argumenti za, dok su argumenti protiv bili svi koje poznajem, a koji piške stojeći. Ne znam kako sam uspeo da nadvladam gen za Balkan u tom trenutku, ali sam krenuo u plesnu školu. I bio prilično redovan. Čak sam na parketu sportskog centra zajedno sa svim polaznicima igrao, čini mi se ča – ča pred početak takmičenja.

Vrlo brzo sam shvatio da ja ne želim da se takmičim i da nosim košulju koja je u isto vreme i disko lopta, a drugo, jer jednostavno nisam bio dovoljno dobar. I zašto me mama uopšte poslala tamo?! Iz istog razloga zašto mi nikada nije peglala stvari dva puta. Da bih bio kompletan muškarac.

Ne šalim se. Stvarno je čitavog života radila na tome da budem obrazovan, samostalan, lepo vaspitan i sposoban. Iz ove pozicije dok kucam tekst na laptopu kupljenom od svojih para, u stanu koji sam plaćam, u pauzi od učenja za fakultet za koji školarinu plaćamo zajedno, samo par sati posle: „Ti si totalno boyfriend material. Svadba materijal“ koje sam danas dobio od koleginice sa fakulteta na kafi, čini se da je uspela.

Ili ipak nije?

Vidite, danas mi se po ko zna koji put dogodilo da dopustim da devojka u mom društvu sama sebi zapali cigaretu, a to je prema beloj knjizi na čijim koricama piše Bonton, sasvim pogrešno. Pogrešno je reći čak i da moja majka nije uspela, jer mi sasvim sigurno niko ne bi izvukao uši da sam uzeo da je pročitam. Dakle, greška je samo moja. U dvadeset pet godina, pa i u osamnaest, svako neunapređivanje sebe u svakom mogućem smislu je greška samog sebe. Izvinjavam se, ali neko ko je sposoban da napravi dete i da se na svoju odgovornost prijavi u rijaliti, ne može da krivi bilo koga drugog.

Kriv si sam.

Svestan svog propusta, počeo sam da objašnjavam kako ja eto, već šest meseci razmišljam o tome da treba da kupim upaljač, iako ne pušim, koji ću da koristim da bih upalio devojkama cigaretu. I da znam da je na meni da se tada zahvalim. Pošto sam kao kao zapeta puška sačekao sledeću cigaretu i oteo joj upaljač iz ruke, popili smo svoje piće do kraja, a ja sam ustao i nisam uzeo njenu jaknu da je pridržim dok se ona oblači.

Iznerviran ovom činjenicom, počeo sam da razmišljam o tome kako ću prvom prilikom da kupim Bonton i da naučim napamet sve, pa sam zaboravio da joj otvorim vrata. A onda sam shvatio da sam imao priliku da kupim pravilnik lepog ponašanja tri dana ranije, ali da je meni nekako uvek bitnije da čitam gde i kako su Saveznici i Sile osovine vodili bitke u II svetskom ratu.

Pa dobro, spasiće me internet, kao i obično, pomislio sam, ali nije. Ne znam ni zašto sam posegnuo ka novim tehnologijama kada je internet mesto gde se na sve pazi osim na lepo ponašanje i na kom kada ukucaš džentlemen dobiješ ime najnovije otovrene kafane u Beogradu. Ali znam šta je dugotrajna memorija.

Džentlmen
Photo credit: The U.S. Army / Foter / CC BY

To je ono kada dobro spremite ispit, što se retko desi, i onda imate osećaj kao da vam je glava prazna i da iz nje ne možete da isčupate ništa sem kose, a onda informacije posle jedne prave reči ili asocijacije krenu da naviru, a vi ne znate odakle to uopšte dolazi.

Upravo tako je bilo, pa sam se pored toga da treba devojci da zapalim cigaretu i da kažem hvala, pridržavanja kaputa i otvaranja vrata, setio još i da u trenutku kada devojka ustaje od stola muškarci treba da ustanu, ali i nekih stvari koje su sasvim obične, kao što je pomeranje stolice i ljubljenje ruke.

Kao što vidite, to nije ništa spektakularno, ali da li se iko od muškaraca danas toga pridržava? Mislim da je ovo retoričko pitanje. Dakle, problem je u nama. Mi znamo šta treba da radimo, ali ipak ne pomišljamo na to. Ali, pazite sada, nismo jedini. Žene ne znaju da se nose sa tim.

Usudiću se čak da kažem da žene svakoga ko je džentlmen u današnje vreme i pažljiv prema njima etiketiraju kao nekoga ko samo hoće da ih iskoristi. Danas žene mešaju ponudu da budu otpraćene kući sa pozivom na neobavezan seks, a plaćanje pića sa provokacijom. Mislim da je nekim ženama zaista neprijatno i da ne znaju da se ponašaju kada preko puta sebe vide nekoga ko im je otvorio vrata. Ovo čak mogu i da dokažem.

Jednom prilikom, ima tome možda i dve godine, otvorio sam vrata devojci na ulazu u Narodnu biblioteku. Prvo sam mislio da je to jedan od onih trenutaka kada idete jedno prema drugom ulicom i krećete da fintirate jedno drugo da biste se na kraju sudarili, pa me ona pušta da prođem, a onda sam shvatio da ona ne želi da prođe. Njeno objašnjenje je bilo da joj nije potrebno da joj neko pridrži vrata. Moje objašnjenje je bilo da je to potrebno meni.

Nikada više posle toga nisam video tu devojku, ali se nadam da je sledeći put kada je videla da joj neko otvara vrata odgovorila blagim osmehom. To je ono što žena treba da uradi. Da prihvati pohvalu. Ja tako vidim kavaljerstvo. Kao omaž ženi. A ne da je odbaci pod parolom „Imam veća muda od muškaraca“ nekog lažnog feminizma. Dakle, suština je tu. Izbor je ovaj put na vama.

Meni ostaje samo da sutra ujutru kupim upaljač.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *