Granica između ambicije i nametanja

Dečak svira klavir
Photo credit: woodleywonderworks / Foter / CC BY

Mislim da ću morati da tražim novi stan uskoro. Stvar je u tome da smo pre neko veče sestra i ja gledali Whiplash. Ne znam da li ste gledali film, ali je poruka koju šalje takva da je ona minut pošto se film završio otrčala na sprat i počela manijački da vežba, što je značilo kraj svake nade da ću u narednom periodu spavati mirno.

Moja sestra je na pragu muzičke akademije. Godinama, možda tome ima i puna decenija, ona živi na relaciji kuća – škola. Toliko joj je to vremena oduzelo da nikada nije stigla da snimi Jutjub hit. Nekada se čak dešavalo da joj na pola puta od kuće do škole neko iznese violinu samo da bi ona mogla da stigne na vreme u muzičku.

Evo sada, deset godina kasnije, upravo joj je zvonio telefon da ustane i da sprema ispite za prijemni.

Možda nije lepo što sestru koristim kao zamorca, ali je sve o čemu mogu da mislim kada neko deset godina svira instrument svakoga dana nekoliko sati, da li je njen životni put produžena ambicija moje majke ili njena sopstvena odluka?!

Pa vrlo verovatno da jednim delom jeste. Čisto sumnjam da je moja sedmogodišnja ili osmogodišnja sestra jednog lepog i sunčanog dana došla i rekla: „Hm, možda ne znam koja Barbika mi danas odgovara, ali znam da će za pet godina Vanesa Mej imati koncert u Beogradu i ja želim da budem kao ona!

Dakle, keva je morala da odigra neku ulogu. I tu dolazimo do onog što je stvarno važno. Da sam u torbi za trening uvek morao da imam suve gaće.

Vi mislite da se šalim, ali niste nikada pokušali da slušate tiradu dugu koliko traje vožnja od sportskog centra do kuće koju moj ćale sprovodi ukoliko ne bih promenio gaće nakon treninga. I osušio kosu.

Dakle, i ja sam isto tako imao podršku roditelja da se bavim košarkom i da budem novi Kobi Brajant. Kažem podršku, jer sedenje mog ćala na tribinama i pravljenje terena iza kuće kojim smo nas dvojica upropastili čitavo dvorište, a koji nikada nije izgrađen je upravo podrška i ništa više.

Mladi teniser
Photo credit: Frédéric de Villamil / Photo / CC BY-SA

Tu je granica. I da se ja pitam, čuvala bi je teritorijana straža. Jer dete pre svega treba da ostane dete, a ne žrtva ambicije sopstvenih roditelja.

Na žalost primera za nešto ovakvo je i previše. Ne moramo da idemo mnogo daleko, do Endija Mareja i njegove majke koja je želela da on postane teniser. Možemo jednostavno da se okrenemo oko sebe i da shvatimo koliko je to u stvari pogrešno.

Statistički gledano, Đoković je jedan, Tesla je jedan i Aleksandar Grim Bel je bio jedan. Kako onda dokazati da je šansa da dete prosečnog Srbina nema ama baš nikakve šanse da bude najbolji teniser na svetu?! Uvesti ga u ambar i reći mu da je njegovo dete samo jedno zrno kukuruza koje treba da se izdvoji?! Moguće. To bi bilo jako slikovito.

Ali šta sa onim roditeljima koji ne sanjaju velike snove, već svoje dete umesto na Prava pošalju na Medicinu, dok su pre toga poslali dete u Medicinsku umesto u Gimnaziju?! Verovatno da ih prvo treba upoznati sa terminom „kyoiku mama“.

Radi se o konceptu koji postoji u Japanu, gde dete već od vrtića počinje pripreme za fakultet, jer je na taj način negde tamo kasnije, 20 godina kasnije, zagarantovana veća plata. Zamislite to. Dete, ono koje još uvek treba da maše granom i da se pravi da je to samurajski mač odjednom je ubačeno u mašineriju u kojoj treba da trpi pritisak i stres. Konstantno. Svakog dana.

Nešto slično se dešava i kod nas, ali više kroz sport nego kroz obrazovanje. Ružno je da kažem, ali hoću, sport i biznis. Jer većina ljudi svoju decu daje na sport kako bi im se to kasnije isplatilo. Čisto sumnjam da su hiljade klinaca koji igraju tenis samo omaž Đokoviću. Ukoliko mi ne verujete, idite do bilo kog obližnjeg sportskog kluba i pitajte trenere; svaki će vam odgovoriti da je bar jednom imao situaciju u kojoj ga roditelj pita da li je dete talentovano ili da napusti: „Jer šta da mu plaćam ako neće da postane najbolji?

Igra u suvom lišću
Photo credit: ientu / Photo / CC BY

Nisam psiholog, ali sam neko ko je za malo dogurao u plesnoj školi do košulje za takmičenje koja je sašivena od disko kugle i neko ko je igrao za reprezentaciju regiona u košarci. Pored toga, išao sam i na časove engleskog, u matematičku školu, u školu fizike i sigurno još negde, ali sam zaboravio. I mogu da kažem da je sve to veliki plus u životu. Samo zato što sam uvek kada mi se igra mogao da se igram i nisam bio sputan. Okej, možda je ćale umeo malo da se loži preterano, ali je kada je na treninzima postao redovniji od mene shvatio da od košarke nema ništa.

Naravno da ambicija treba da postoji, kao što treba da postoji nuklearna energija, samo ako se upotrebi na pravi način. Problem je u tome što ambicija sama po sebi nosi veliku odgovornost koja počiva na osnovnom strahu od neuspeha, a još kada je smućkana sa patološkom poterbom roditelja da se ostvari kroz dete… U najmanju ruku nateraćete svoje dete da živi život mizerije i nezadovoljstva, čak i da je uspešno u tome što radi.

Nemojte svoje dete kljukati ambicijom. Naučite ga da bude gladno ambicije. Ali ga pre svega pustite da bude dete i da samo odluči šta želi. Ipak ste vi tu zbog dece, a ne ona zbog vas.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *